Na pola puta

Danas je sve ispalo nekako na pola. Na samom početku mi se posrećilo – bilo zabavno, onda sam morao odustati od namjere i vratiti se, pa u jednom trenutku malo falilo da završi kobno i da se nikad ne vratim, i tako.. neki čudni dan!

Zabavno je bilo u Orašcu. Vozaču nisu javili da su zatvorili put, bili asfaltirali cestu to jest tek su dizali asfalt sa nekih poteza. Voditelj tamo je jedva nagovorio vozača vozila u kojeg je bager stavljao asfalt da se pomakne i propusti nas. Rekao je da nisu stigli obavijestiti jer da su u strci, da žure asfaltirati prije izbora. No dobro, prošli smo da bi zastali tamo na okuci prije groblja gdje je neki konus (konus?) posred ceste priječio prolaz. I opet smo jedva nagovorili nekog radnika – mladića.. recimo rane dvadesete godine da ga podigne. Jedva se šepajući dovukao do njega da ga pomakne, kaže da ga bole leđa! E to mi je tako uljepšalo dan. Mene još uvijek bole stalno, ali bilo mi je bizarno čuti da nekog u tim godinama isto mogu boljeti. Mislim, odma mi je bilo lakše kad sam vidio da nisam sam u ovome. Trebalo mu je reći da se okani tog posla jer to neće završiti na dobro kasnije. Mislim, nisam monstrum pa da uživam u tuđoj nesreći, ali na neki bizarni način bilo mi je drago vidjeti da nisam jedini kojeg bole leđa!

Popeo sam se gore nekako po ovoj vrućini. Interesantno je bilo vidjeti ovo stablo usred kamenjara. Čini lijepu sjenu za odmoriti se, ali nažalost ne znam o kojem se stablu radi!?

Gore i ispod: Acer monspessulanum

Hodajući u jednom trenutku sam stao jer je poskok gmizao točno ispred mojih cipela preko staze.. zavukao se između kamena u suhozidu. Bio sam stao u slučaju da i on stane da ga uspijem snimiti ali tako je brz da ne bi bio uspio ni izvući fotoaparat. Nije bio veliki, neki mladunac.

Krenuo sam prema Cerovici. Želio sam poći do one pećine i dobro je osvjetliti i napraviti malo detaljnijih snimaka..

Ali na pola puta do Kupjenovog dola sam odustao. U svih ovih godina od kada dolazim ovamo ne sijećam se da je ikad ovako rano sve krenulo u vegetaciju. Pogotovo je grab prolistao i sasvim zamaskirao stazu.

Probijao sam se i premda se put uopće ne vidi, kretao sam se naprijed u polu-snu kao zombi jer sam tuda mnogo puta prolazio. Međutim u jednom trenutku sam ipak zastao i pogledao iza sebe i rekao si da je bolje da se vratim dok još znam kuda.. nego da poslije kada se budem vraćao zalutam negdje. Nekima će ovo biti smiješno, ali doista je tako, a kad ste sami treba ipak biti malo razuman!

I što sada? Nisam imao neke planove pa sam odlučio zaustaviti se kod one pojate i nastaviti sa siječom grana unutra.

Ako se ne varam, ovo bi trebala biti ženka od Anthocharis cardamines. Na videu se vidi mužjak kako leprša oko nje. U zraku se mogu osjetiti feromoni..

Leptir video

Ajuga reptans :

I Aristolochie ovdje već cvjetaju. Kod mene ne! Već nekoliko godina imam gomolje ali još nikad nisu cvjetali. Jedini uzrok što mislim da može biti je to što gore u brdima ipak je izraženija varijacija između dnevnih i noćnih temperatura i to je vjerovatno okidač za cvatnju? Evo dvije slike mojih primjeraka… samo listovi i ništa drugo..

I tako, krenuo sam..

do kućice..

Ispilio sam, to jest nastavio sam piliti od prošlog puta malo tih grana unutra… da bi na kraju ipak se vidio neki napredak..

I tako, zatekla me ta vrućina. Nisam još bio spreman na ove vrućine pa sam zaboravio da sam i po največim vrućinama uvijek u brdima nosio duge rukave. Svukao sam ih pa sam ogrebao sve ruke, ne samo to, dugi rukavi služe i kao zaštita od sunca, pa sam ovaj put izgorio. Ali.. dugi rukavi služe i kao zaštita na radu što nije smiješno, i bilo je pametnije da sam ih imao. Ono što se dogodilo shvaćam kao školu i sigurno ću drugi put biti pažljiviji i ovo se naravno neće ponoviti. Eto, pilio sam grane i čim bi ih otpilio lijevom rukom bi ih pokupio i izvukao van vrata da ih bacim, međutim pila mi je bila u desnoj ruci i u jednom momentu prolazeći kroz uski otvor vrata prošla mi je preko unutrašnje strane lakta, centimetar poviše one vene. Ostrugao sam samo malo kožu poviše jer je oštrica prošla lateralno, ali ishod je mogao biti i drugačiji, mogao sam kao ništa prerezati venu.. uh, stručna dijagnoza bi bila nešto kao, uh, recimo.. “vulnus scissum vena mediana cubiti manus sin.” Bio sam se preznojio priznajem. Da se dogodilo, sumnjam da bi bio podvezao ruku, vjerovatno bi iskrvario i ostao tu. Eto kako u momentu se može svašta dogoditi, ali imao sam sreću. U svakom slučaju sada znam: kada se završi s piljenjem, pila se odloži, i grane miču slobodnim rukama! Ouch!

Poskoka nisam stigao slikati, ali na povratku naišao sam na ovog blavora (najodvratnija i najljigavija bića životinjskog svijeta) .. nije me bio primijetio, brstio je travu i uživao u tome (!), i kada sam se još malo približio ugledao me i brzo šmugnuo!

Spustio sam se do ceste gdje sam ugledao neke radove:

Tu je bio zid po sredini kojeg su bila vrata.. napravljena od onih vrata što pokrivaju motor od Fića. U nekoj lijepoj perlasto – plavoj boji, to je davalo tako neki kao Marokanski štih Mrčevu:

Ali svemu dođe kraj. Čak se i ne sijećam što je tu bilo! Ako se ne varam sve je bilo zaraslo u draču (kupine), sada pokošeno (super)..

A ovi iskopi bagerom su pretpostavljam rupe gdje će posaditi masline, a što drugo?? Uh tako mi je uvijek drago vidjeti kad se nešto radi na zemlji!

Saddle ridge barrow

Moj privatni opisni naziv za ovu Ilirsku gomilu (‘grčki grob’) jer nisam nigdje uspio naići na naziv, uvjeren sam i da ne postoji. Originalni svakako ne, a i u modernim bivšim vremenima ljudi ovdje nisu baš marili za nazivlje. Svako drugo brdo je ‘veliki vrh’ ili ‘velika glavica’ i slično. Doduše moguće je da je postojao naziv barem za lokaciju (Jarebičnjak?) ali ako i jest ljudi koji su znali za nju su praktički svi poumrli, i da li možda još netko zna ne mogu reći jer ne znam. Možda jedino opisno: ‘gomila između Kobilje i Gole glavice’ (brda).

Gomile uokolo su sve što je ostalo od Ilira ovdje. Ostaci arhitekture stanovanja nigdje ne postoje. Epigrafski spomenici također ništa. Jezik kojim su govorili, nepoznat. Pismo nepostojeće.

Ovo je nastavak od prošloga puta, još nekoliko fotografija, i još jedan video kojeg nisam bio stigao staviti zajedno sa prošlim – pogled na Kobilju glavicu i gomilu sa padina Gole glavice.

Ostavio sam ruksak pored manje gomile i krenuo prema goloj glavici. Put odma ide prema gore ali je ubrzo neprohodan. Vratio sam se i krenuo donjim, zaobilaznim putem koji ide u širokom luku prema gore.

Iz daljine sam zabrinuto pogledao prema ruksaku, nadajući se da mi divlje svinje (kojih ovdje uvijek ima) neće iz njega ukrasti moj sendvič od buđole.

Putem sam skoro došao do vrha ali već su me boljela leđa pa nisam nastavio. Izgleda da se može ići okolo brda gdje bi se po prilici dalje moglo doći sve do Mrginog tora. To znam jer sam jednom od tamo išao prema ovdje.. po opasnim stijenama, ali prije su to bili prohodni putevi.