Aristolochia pallida fom Mravinjac.. at home. Years back I collected tubers above Mravinjac. As I lamented recently I never saw it flower at home. This is exasperating. In my final analysis I supposed the culprit must be the extreme variation between daytime and night temperatures in its habitat which must surely act as a trigger for flowering. What else? In nature the tubers are situated much deeper in the soil, even as much as three lengths of this pot, which made it hard to get to them, also it is a miracle the thin weak stem can push through because it grows in stony, clayey, compacted soil. Another mystery: look at those small leaves above. The largest are 3cm in length. Now look below:
It is the same plant from Mravinjac, but the leaves are gigantic, the one on the left is 9cm in length. I’m at the end of my tether, don’t know what to do. But.. I researched this and what I was able to discover is that even botanists who study them say that they have never been able to grow it successfully in captivity. So.. should I be proud of my bushy plant?
Ferns! Maddeningly there aren’t many varieties in Mravinjac! The most common and ubiquitous, both on the houses of Mravinjac as well as in deep forest, actually everywhere round about is that dainty urban fern, really the loveliest – Ceterach officinarum:
The second you’re likely to find, though common, here it is found only rarely: Asplenium trichomanes. The one below I collected from deep inside a rocky nook in a hidden olive grove on a path some way on the other side of Osijek – a hill before Mrčevo. Though you can find it at Selišta, on the other side of Semin, at Kragujevica pond and so on.
The fern below although of a common variety (perhaps Dryopteris filix-mas?) I only came across at three locations in the entire area of Mravinjac and Mrčevo. Weird but true. This particular specimen I collected about mid-way on the road to Fotnja:
And so much for the plants from Mravinjac growing at home. Because I’m a show-off, here are some of the plants I’m currently engaged at growing. Below is Decaisnea fargesii – the blue bean bush:
Equisetum hyemale:
Begonia ‘Autumn Ember’ :
Picea glauca ‘Alberta Globe’ :
Philodendron xanadu :
Jatropha podagrica :
Beaucarnea recurvata and B. guatemalensis; all raised from seed by myself:
Danas je sve ispalo nekako na pola. Na samom početku mi se posrećilo – bilo zabavno, onda sam morao odustati od namjere i vratiti se, pa u jednom trenutku malo falilo da završi kobno i da se nikad ne vratim, i tako.. neki čudni dan!
Zabavno je bilo u Orašcu. Vozaču nisu javili da su zatvorili put, bili asfaltirali cestu to jest tek su dizali asfalt sa nekih poteza. Voditelj tamo je jedva nagovorio vozača vozila u kojeg je bager stavljao asfalt da se pomakne i propusti nas. Rekao je da nisu stigli obavijestiti jer da su u strci, da žure asfaltirati prije izbora. No dobro, prošli smo da bi zastali tamo na okuci prije groblja gdje je neki konus (konus?) posred ceste priječio prolaz. I opet smo jedva nagovorili nekog radnika – mladića.. recimo rane dvadesete godine da ga podigne. Jedva se šepajući dovukao do njega da ga pomakne, kaže da ga bole leđa! E to mi je tako uljepšalo dan. Mene još uvijek bole stalno, ali bilo mi je bizarno čuti da nekog u tim godinama isto mogu boljeti. Mislim, odma mi je bilo lakše kad sam vidio da nisam sam u ovome. Trebalo mu je reći da se okani tog posla jer to neće završiti na dobro kasnije. Mislim, nisam monstrum pa da uživam u tuđoj nesreći, ali na neki bizarni način bilo mi je drago vidjeti da nisam jedini kojeg bole leđa!
Popeo sam se gore nekako po ovoj vrućini. Interesantno je bilo vidjeti ovo stablo usred kamenjara. Čini lijepu sjenu za odmoriti se, ali nažalost ne znam o kojem se stablu radi!?
Gore i ispod: Acer monspessulanum
Hodajući u jednom trenutku sam stao jer je poskok gmizao točno ispred mojih cipela preko staze.. zavukao se između kamena u suhozidu. Bio sam stao u slučaju da i on stane da ga uspijem snimiti ali tako je brz da ne bi bio uspio ni izvući fotoaparat. Nije bio veliki, neki mladunac.
Krenuo sam prema Cerovici. Želio sam poći do one pećine i dobro je osvjetliti i napraviti malo detaljnijih snimaka..
Ali na pola puta do Kupjenovog dola sam odustao. U svih ovih godina od kada dolazim ovamo ne sijećam se da je ikad ovako rano sve krenulo u vegetaciju. Pogotovo je grab prolistao i sasvim zamaskirao stazu.
Probijao sam se i premda se put uopće ne vidi, kretao sam se naprijed u polu-snu kao zombi jer sam tuda mnogo puta prolazio. Međutim u jednom trenutku sam ipak zastao i pogledao iza sebe i rekao si da je bolje da se vratim dok još znam kuda.. nego da poslije kada se budem vraćao zalutam negdje. Nekima će ovo biti smiješno, ali doista je tako, a kad ste sami treba ipak biti malo razuman!
I što sada? Nisam imao neke planove pa sam odlučio zaustaviti se kod one pojate i nastaviti sa siječom grana unutra.
Ako se ne varam, ovo bi trebala biti ženka od Anthocharis cardamines. Na videu se vidi mužjak kako leprša oko nje. U zraku se mogu osjetiti feromoni..
I Aristolochie ovdje već cvjetaju. Kod mene ne! Već nekoliko godina imam gomolje ali još nikad nisu cvjetali. Jedini uzrok što mislim da može biti je to što gore u brdima ipak je izraženija varijacija između dnevnih i noćnih temperatura i to je vjerovatno okidač za cvatnju? Evo dvije slike mojih primjeraka… samo listovi i ništa drugo..
I tako, krenuo sam..
do kućice..
Ispilio sam, to jest nastavio sam piliti od prošlog puta malo tih grana unutra… da bi na kraju ipak se vidio neki napredak..
I tako, zatekla me ta vrućina. Nisam još bio spreman na ove vrućine pa sam zaboravio da sam i po največim vrućinama uvijek u brdima nosio duge rukave. Svukao sam ih pa sam ogrebao sve ruke, ne samo to, dugi rukavi služe i kao zaštita od sunca, pa sam ovaj put izgorio. Ali.. dugi rukavi služe i kao zaštita na radu što nije smiješno, i bilo je pametnije da sam ih imao. Ono što se dogodilo shvaćam kao školu i sigurno ću drugi put biti pažljiviji i ovo se naravno neće ponoviti. Eto, pilio sam grane i čim bi ih otpilio lijevom rukom bi ih pokupio i izvukao van vrata da ih bacim, međutim pila mi je bila u desnoj ruci i u jednom momentu prolazeći kroz uski otvor vrata prošla mi je preko unutrašnje strane lakta, centimetar poviše one vene. Ostrugao sam samo malo kožu poviše jer je oštrica prošla lateralno, ali ishod je mogao biti i drugačiji, mogao sam kao ništa prerezati venu.. uh, stručna dijagnoza bi bila nešto kao, uh, recimo.. “vulnus scissum vena mediana cubiti manus sin.” Bio sam se preznojio priznajem. Da se dogodilo, sumnjam da bi bio podvezao ruku, vjerovatno bi iskrvario i ostao tu. Eto kako u momentu se može svašta dogoditi, ali imao sam sreću. U svakom slučaju sada znam: kada se završi s piljenjem, pila se odloži, i grane miču slobodnim rukama! Ouch!
Poskoka nisam stigao slikati, ali na povratku naišao sam na ovog blavora (najodvratnija i najljigavija bića životinjskog svijeta) .. nije me bio primijetio, brstio je travu i uživao u tome (!), i kada sam se još malo približio ugledao me i brzo šmugnuo!
Spustio sam se do ceste gdje sam ugledao neke radove:
Tu je bio zid po sredini kojeg su bila vrata.. napravljena od onih vrata što pokrivaju motor od Fića. U nekoj lijepoj perlasto – plavoj boji, to je davalo tako neki kao Marokanski štih Mrčevu:
Ali svemu dođe kraj. Čak se i ne sijećam što je tu bilo! Ako se ne varam sve je bilo zaraslo u draču (kupine), sada pokošeno (super)..
A ovi iskopi bagerom su pretpostavljam rupe gdje će posaditi masline, a što drugo?? Uh tako mi je uvijek drago vidjeti kad se nešto radi na zemlji!
Exploring Mravinjac 